Selena

Od Graca do slovenačke granice je tek nekih šezdeset kilometara puta. Što bi rekla baba od mog bivšeg komšije Dragana – „To ti je pripišaj hoda.“ U mom slučaju ovo je bio pripišaj vožnje. Otkad su Slovenci ušli u Evrposku uniju ova granica zvanično više ne postoji. Samo ograničenje brzine podsjeća na mjesto gdje se nekada u naizgled beskonačnim redovima čekalo na prelazak u obećanu zemlju. Sad je gotovo sve isto, pa kad pogledam iza i ispred sebe ne vidim nikakvu razliku. Tačno mi dođe krivo što te granice više nema. Čudno da i tako nešto potpuno neprirodno kao granica može da postane blisko i da njeno ukidanje čovjek doživi kao krađu nečeg ličnoga. Kao da je njen prelazak bio dio mog ličnog uspjeha. Sjećam se kad sam prvi put, puna nade, došla na ovo mjesto i pomislila: „Samo još jedan prelaz, pa stižem u jedan drugi, bolji svijet.“ Sad mi sve to izgleda poput farse. Kao da je neko uzeo dvadeset najboljih godina moga života, pa me onda odbacio poput islužene igračke. Još uvijek postoje zaštićene granice, ali nesrećnici koji ih prelaze žrtvuju mnogo više nego što smo mi tada. Oni prelaze hiljade i hiljade kilometara brodovima, vozovima i autobusima, mjesecima pješače više gladni nego siti, ne bi li se dokopali tih takozvanih obećanih zemalja. U rukama nose promrzlu djecu, odjeću i hranu koju usput dobiju. Na tom putu koji vodi kroz više država neki od njih i ne dočekaju da vide svoj konačni cilj. Grobovi su im rasuti po plažama i morima, na kojima će već sljedeće ljeto da odmaraju turisti. Oni koji uspiju doći do cilja brzo uvide da su njihova očekivanja daleko od realnosti i da su u tom novom, njima tako stranom svijetu, na samom kraju reda za dobivanje minimalnih povlastica. Zbog njihovog velikog broja u Evropi se govori o ponovnom uvođenju državnih granica, ograda ili nečega sličnog. Kako je to jedan političar lijepo objasnio javnosti: „Ne bih to nazvao ogradama, nego zaštitnim tehničkim sredstvima.“ Nazovimo ih kako god, uvijek će stajati tu da razdvoje one koji nemaju pravo boravka u nekoj državi od onih koji ga imaju, da naprave zid između onih koji idu ka boljem životu i onih koji su se za njega već izborili, pa više nego nerado ustupaju novim, a svoje nasljeđene ili stečene povlastice. Istina, među ovim drugima postoje i oni koji svojim privatnim angažmanom pokušavaju da pruže pomoć pridošlicama, ali i ta pomoć nije ništa drugo do samo kap vode u moru, koja produžava agoniju, omogućavajući i dalje nesmetano funkcionisanje sistema. Bila sam prisutna na koncertima klasične muzike na kojima su bile i grupe novopristiglih izbjeglica, te na crkvenim skupovima na kojima se poklanjala odjeća i pravili kolači, od čije prodaje se skupljao novac za njihove familije. Na kraju ovakvih skupova organizatori su zadovoljni odlazili svojim kućama i imali osjećaj da su napravili nešto posebno, nešto što će im čitav život dati osjećaj da su u datoj situaciji postupili ispravno. A izbjeglice su se vraćale u svoje mizerne prinudne smještaje i živjele u paralenom svijetu, ispunjenom svakodnevnim telefonskim kontaktima sa familijom u domovini, te nemogućnošću da u skorije vrijeme pomognu sebi i njima. Barem su za taj jedan dan bili okruženi onim što su pri polasku mislili da na njih ovdje čeka – Mocartovom muzikom i Sacher tortama. Na pomisao na ovu tako nehumanu, i za svakog čovjeka ponižavajuću, situaciju ne preostaje mi ništa drugo nego da zapalim još jednu. Za razliku od novih izbjeglica ja legalno prelazim granicu u drugom smjeru, kupujem vinjetu, i produžavam dalje u Sloveniju „moju deželu.“

Staru cestu u Sloveniji, gotovo u potpunosti, zamijenio je moderni autoput. Ne mislim da je ikome žao zbog toga, izuzev možda onim ugostiteljima, koji su uz cestu držali svoje uslužne objekte. Pokraj puta se smjenjuju kuće, ni lijepe, ni ružne, nešto manje luksuzne nego u Austriji, a daleko bolje od onih u Bosni. Većina bašti je potpuno neograđena, što je bila rijetkost u državi iz koje sam krenula. Prije izgradnje autoputa ovo je bio najgori dio putovanja, praćen učestalim ograničenjima brzine i saobraćajnim kontrolama, zastojima, preticanjem traktora i gaženjem prepelica. Putnici u autobusima su uvijek imali pokoju lošu riječ za Slovence, jer su ih smatrali potpuno drugačijim od ostalih naroda bivše Jugoslavije. Iako su smješteni između razvijene Evrope i nas, ne baš tako razvijenih, nekako nisu pripadali ni tamo, ni ovamo. Tek kada bismo izišli iz Slovenije imali smo osjećaj da polako stižemo kući. Sad je putovanje lakše, nema viših bliskih susreta sa državom koja nam je bila i ostala strana. Prisustvo autoputa napravi od svake države kopiju neke druge, koju smo već negdje vidjeli. Automobili ležerno prelaze s jedne na drugu traku, ali saobraćaja je daleko manje, pa mogu bez žurbe da posmatram okolinu. Plavetnilo neba i pokoji uspavani oblak obećavaju nastavak lijepog vremena. Jedan jastreb kruži iznad autoputa tražeći plijen, a onda samouvjereno slijeće na drveni stub pored ceste. Pogledom na retrovizoru prosmatram kako ponosno stoji uzdignute glave. I ja sam poput njega, konačno ponosna i slobodna. Ne moram više da radim ono što ne želim, ni zbog čega i ni za koga. Mogu da budem ono što sam uvijek htjela biti, da letim bez straha da ću pasti, mogu da budem kao ti, Nora! Koliko godina treba da prođe, da bi čovjek postao svjestan svoje neslobode? Mnogi od nas, vezani nevidljivim sponama sudbine i straha, komotnosti i koristoljublja, to shvate prekasno ili nikada. Ti si to oduvijek znala, ti se nikada nisi dala malim i velikim ustupcima, koji život čine podnošljivijim. Draga moja, za tebe je ovaj svijet bio samo usputna stanica, tvoja polja su cvjetala duboko skrivena na onom mjestu duše gdje mnogi nikada neće ni zaviriti. Dok se prisjećam jednog tvog pisma osjećam da se tvoj duh smjestio na mjesto suvozača. Moja Nora, moja druga polovina, moja najbolja prijateljica! Slutim da će ovo biti ludo putovanje, ono koje smo nas dvije tako dugo planirale, a za koje nikada nismo našle vremena.
Čudan je ovo svijet, Selena, ili sam ja čudna, ne znam. Kad sam nedugo poslije rata došla u ovu prokletu Englesku sve mi je izgledalo fantastično. Čula si i sama kako smo živjeli u Sarajevu za vrijeme rata – granate, snajperi, nestašica, bili smo više gladni nego siti. Ubija i glad i rat, ni sam ne znaš šta je gore, a ovdje opet svega u izobilju. Ipak, kad pogledam unazad, vidim da su moji prvi mjeseci ovdje bili čista katastrofa. Džaba što sam mislila da znam puno toga o zemlji i ljudima, džaba moja zaljubljenost u engleske pabove i muziku. Od svega toga sam na početku samo upoznala crkvene humanitarne organizacije i skupo englesko pivo. Prvo bih otišla po sedmičnu pomoć u socijalno, pa u birtiju. A sve je ovdje regulisano tako da dobiješ taman toliko da ne crkneš, a opet premalo da živiš. O cijenama cigareta da ti ne pričam, strahota! Kad uzmem pare dobijem kratko volju za život, a kad ih nestane padnem u depresiju. I tako mi je bez ikakvog cilja život tekao iz mjeseca u mjesec. Sretala sam tu i tamo naše ljude, ako ih mogu nazvati „našima.“ Meni su bili nekako drugačiji i po govoru i po ponašanju, a da ti ne pričam o njihovom muzičkom ukusu. Šta da ti pričam kad sve i sama najbolje znaš. Brzo sam ih, da izvineš, odjebala. Kad sam upoznala jednu, koja nije čula za „Azru“, prestala sam govoriti da dolazim iz Bosne. Svakom bih rekla da dolazim iz Sarajeva i da to nije isto. Danas ih više ni ne osuđujem, razumjela sam da većina njih nisu bili krivi za svoje tadašnje, da ih nazovemo kulturne deficite.
Kad sam poslije nekog vremena shvatila da ne pripadam ni ovdje ni tamo i da imam samo sebe brzo je krenulo nabolje. Shvatila sam kako u suštini funkcioniše ovo društvo – treba ti puno samopouzdanja (znaš da meni toga nikad nije manjkalo), malo znanja, a i sreća nije naodmet. Počela sam se sastajati s Englezima koji su gutali tu izbjegličku priču – Sarajevo, rat, smrt, krv i strah. Trebalo im je malo adrenalina u njihovim zamrlim životima, a, ruku na srce, i meni je dobro došlo, skoro kao besplatna psihoterapija. U vrijeme dok je većina naših zemljaka pohađala kurseve jezika i jedva uspijevala da se predstavi i kaže odakle dolazi moje znanje jezika je već bilo solidno, pa nisam imala problema da stupim u kontakt s domaćima. Neću pretjerati kad kažem da mnogim našima ne bi škodio ni kurs maternjeg jezika. Tako sam nekako išla brže od drugih, odvajajući se od njih i od svega što bi me moglo podsjetiti na Bosnu. Moram priznati da mi je to i godilo. Ko bi se još želio sjećati tog sranja? Bila sam puna energije, samu sam sebe iz dana u dan iznenađivala. Slagala bih kad bih rekla da je to bila samo pozitivna energija, ali bilo je moćno, pokretalo me maksimalno. Znaš i sama da sam uvijek imala najluđe ideje. Prva sam hodala po gradu sa poderanim trapericama. Kad sam uz to obrijala pola glave moji su skoro dobili srčani, a ja sam dobila po nosu kao nikad do tada. Počela sam da kreiram, prvo sitnice – modne detalje, novčanike, narukvice i slično. Stvari sam prodavala na gradskoj pijaci i inače na svim mogućim skupovima. Englezi su ludi za tim jeftinim sitnicama. Čudno, sve ono što je kod nas važilo za nepotrebno, loše i neprimjereno ovdje je „cool.“ Kako me je dobro krenulo, prešla sam na kreiranje skupog nakita i tašni, i prije dva mjeseca otvorila sam mali butik iz kojeg ti se upravo javljam. Moja sreća je neizmjerna, jedva čekam da me posjetiš. Poslovi dolaze sami od sebe, pare više ni ne brojim, a ni tipove. Dobrog seksa mi je preko glave. Vidim te već kako mijenjaš boju, moja fina i dobra Seli, pa neću više o tome. Ali stvarno, još mi ne ide u glavu da si se tako rano udala i postala majka. Valjda ćeš nekada imati prilike da nadoknadiš propušteno. Znaš, sve je moguće samo treba pokidati lance. Pusti to, obzire i navike, kompromise bez razloga, život sa ljudima koji te ne razumiju. Kad te jednom više ne bude da li je bitno hoće li ti donijeti cvijeće na grob ili pljunuti, i da li će iko doći? Šta je uopšte bitno kad te jednom ne bude? Živi svoj život, Seli, napravi glupost, prevari svoje planove, upoznaj svijet iza ograde, koju si sama sagradila. Živi!
Puno te voli tvoja blesava Nora