Bila jednom jedna srećna porodica… Ne, bila jednom jedna porodica, koja nije bila ni srećnija, ni nesrećnija od drugih, jedna sasvim normalna porodica.
Bilo jedno dijete u toj porodici, a onda je došlo još jedno. I djeca su radila što sva djeca ovog svijeta rade – igrala se, svađala se, ponekad učila. I roditelji su ponekad galamili na njih, ali ubrzo bi sve postalo normalno, baš onako kako i treba da bude.
Onda je došao dan poslije kojeg ništa više nije bilo normalno. Jedno od djece je odlučilo da ne želi više da sudjeluje, jednostavno tako. Ne samo taj dan ili dane poslije toga, nego nikada više. I onda je u, do tada naizgled srećnu porodicu, ušla tuga, neopisiva tuga, stanje šoka. Roditelji su bili najviše pogođeni, tako su bar svi mislili. Njima se desilo ono najgore što jednom ocu i majci može da se desi, govorili su drugi. Ostalo je još jedno dijete u porodici, sad jedino. To dijete je trebalo dobro da pazi na roditelje. Ono je bilo jedino što im je još ostalo. Niko dijete nije pitao kako je njemu. Njegova tuga i njegovi strahovi nisu imali mjesta na ovom svijetu.
Vrijeme je prolazilo. Šta god da je drugo dijete radilo, njegovi roditelji su bili tužni. Dijete je rebeliralo, tražeći tako izlaz za sebe i svoju ljutnju, ali nije našlo nikoga s kime bi o tome otvoreno moglo pričati. Činilo mu se da ga svi drugi samo površno slušaju i da nemaju vremena za njegove probleme. Kad je malo poraslo odlučilo je da ide kod psihologa. Ni to mu nije pomoglo. Htjelo je s nekim pričati, ali je znalo da mu u stvari niko ne može pomoći.
Dijete je raslo, pravilo ispravne i pogrešne odluke, upoznalo svog partnera i odlučilo da se bori – za sebe, za svoju porodicu i za roditelje. Nekim danima mu je bilo bolje, ali ti dani nisu zauvijek ostajali. Onda su dolazili dani u kojima mu je bilo lošije. Na sreću ni oni nisu zauvijek ostajali. Roditelji djeteta su starili. Rođendani, praznici i druge obiljetnice su dolazili i prolazili, ali tuga je ostala. Roditelji su žudili da se ponovo vide sa preminulim djetetom, bar poslije njihove smrti. Drugo dijete nije vjerovalo u život poslije smrti. Šta bi trebalo da se desi poslije smrti, pitalo se. Ljudi kažu – bog daje svakom čovjeku onoliko koliko može podnijeti, za tu patnju će poslije smrti biti nagrađen. Ali nema te nagrade, za patnju koju je dijete moralo da doživi.
Godine su prolazile, dijete je starilo. Znalo je kako da iziđe na kraj sa tugom, učilo kako može da se zaštititi od drugih. Počelo je da shvaća roditelje i prihvatilo da nikada neće biti tako kao što je bilo. Lična iskustva su mu pokazala da je sve prolazno, i život i smrt. Dijete, sad već odrastao čovjek, je željelo uživati u životu, željelo konačno da bude onakvo, kakvo nikada nije moglo biti. Ponekad bi pričalo sa preminulim djetetom, razumjelo ga i osuđivalo istovremeno. Ponekad je bilo agresivno, jer nije moglo svoje uspjehe i poraze podijeliti s njim. Ako jednog dana dobije svoju djecu, znalo je da ta djeca neće imati ni ujaka ni strica. Kad se roditelji razbole, juriće u bolnicu, držaće njihove ostarjele ruke u posljednjim trenucima, dok se oni raduju susretu sa drugim djetetom. Niko iz njegove prvobitne porodice neće biti tu da mu pomogne. Ali ono će ipak ići dalje, jer je rano naučilo da se bori da bi preživjelo. Snažno, zaboravljeno i tužno dijete će se opet iznova pitati – šta sam mogao da učinim da bude drugačije? I niko mu neće moći dati odgovor na ovo pitanje.
