Ivonin oproštaj

Čovjek koji je sjedio na peronu željezničke stanice u Berlinu je mogao imati sedamdesetak godina. Njegova poluduga sijeda kosa je virila ispod crnog šešira. Nosio je naočale sa velikim okvirom i staklima, čija je dioptrija odavala kratkovidnog čovjeka, koji je većinu svoga života proveo za pisaćim stolom. Tamni kaput od tvida, ispod kojeg su se mogle vidjeti nogavice elegantnih štofanih pantalona i besprijekorno čiste kožne cipele, je prekrivao veći dio njegovog tijela. Sjedio je na peronu, pušio lulu i gledao u šine, na kojima je nekada davno trebao da stigne voz sa njegovim ocem.
Profesor Bernhard je bio rođen hiljadu devetsto pedesete godine u Haleu, istorijskom njemačkom gradu u blizini Lajpciga. Djetinjstvo je proveo u Demokratskoj Republici Njemačkoj, a roditelji su mu poticali iz imućnih porodica. Kao nekim čudom njihove familije su drugi svjetski rat preživjele bez žrtava, ali su poslije njega bile prinuđene prihvatiti novo društveno uređenje. Pošto su im ukinute mnoge od prijeratnih privilegija, morali su zajedno sa ostalima pristupiti izgradnji porušene države. Na jednoj od tih akcija obnove su se njegovi roditelji upoznali i zaljubili, i ubrzo poslije toga dobili stan od države na korištenje. Njegova majka je bila visoko obrazovana profesorica njemačkog jezika i književnosti, a otac je nedugo nakon vjenčanja dobio posao mašinskog inžinjera u jednom industrijskom preduzeću. Par godina kasnije se rodio Bernhard, njihovo prvo i jedino dijete. On se zbog toga nije osjećao usamljeno, jer je u bloku u kojem je živio bilo dosta djece u njegovom uzrastu. Parkovi i igrališta, smješteni u neposrednoj blizini zgrada u kojima su živjeli, su bili njihovo carstvo, i oni su ih svakodnevno koristili za igru i zabavu. To je ujedno bilo najljepše i najbezbrižnije razdoblje Bernhardovog života. U tom periodu nije slutio ništa o problemima svakodnevnog života, s kojima su se suočavali njegovi roditelji. Prvi put je osjetio da nešto nije u redu kada mu je bilo sedam godina, i kada je prisluškivao prepirku oca i majke. Oni su gotovo šaputali, jer su u tom razdoblju kako je poslije saznao i zidovi imali uši, ali Bernhard je ipak shvatio da pričaju o mogućem odlasku iz grada. Mati je izjavila da ne želi da joj dijete odrasta bez budućnosti, na što joj je otac protivriječio, rekavši da je država u kojoj žive najbolja država koju su ikad imali i da se treba prisjetiti šta se u Njemačkoj dešavalo petnaestak godina unazad. Na to je mati ljutito reagovala, ukazavši na to da ni ona, a ni njeni ne snose krivnju. Otac je opet odgovorio, da izgleda niko u zemlji ne osjeća krivnju, pa sarkastično dodao, da se prosto pita, da li se išta od tog zla uopšte dogodilo. Prebacio joj je da treba da se stidi svih žrtava koje je ta zemlja u njihovo ime počinila, i da treba da bude sretna da nisu gore prošli. Otac se potpuno slagao sa svim odlukama vlade Istočne Njemačke, te smatrao da se jedino s takvom politikom mogu iskupiti i osloboditi duhova prošlosti. Za razliku od njega, majci je nedostajala raskoš prošlog života, i ona se nikako nije mogla pomiriti sa činjenicom da svakodnevno dolazi u kontakt sa primitivnim pukom, od kojih neki, što je najgore od svega, određuju njenu sudbinu. Poslije ove su svađe i prepirke postale učestale, ali Bernhard ih više nije prisluškivao, nego je umjesto toga istrčavao iz stana i odlazio na igralište. Nije mu bilo svejedno. Volio je i oca i majku, možda malo više majku, ali u ovome sukobu je nije podržavao, jer ni u kojem slučaju nije htio da bude razdvojen od školskih kolega i drugara iz zgrade. Njemu kao djetetu baš ništa nije nedostajalo. On nije poznavao drugačiji život od onog kojeg je do tada živio, i nije vidio ništa loše u njemu. Političke, ekonomske i sve druge prilike su za njega bile nebitne, rat je bio prisutan samo u knjigama i na školskim priredbama, sve je u Haleu mirisalo na život, igru i zabavu.
Kada je Bernhard napunio deset godina i na rođendanskoj zabavi sjekao komade velike čokoladne torte, ne sluteći nikakve promjene u novoj životnoj dobi, njegova majka se već spremala za odlazak iz grada. U godinama nakon rata Istočnu Njemačku su bježeći prema zapadu masovno napuštali njeni građani. Neki od njih su imali familije preko, dok su drugi žudjeli za privrednim i finansijskim napretkom, koji se na zapadu dešavao puno brže. Neki su opet bježali od upliva Sovjetskog Saveza, koji je hiljadu devetsto četrdeset pete priključio grad Hale sovjetskoj okupacionoj zoni, a četiri godine kasnije ga predao Demokratskoj Republici Njemačkoj. Da bi zaštitila svoje granice i odlazak radnog stanovništva, i zaustavila sve jači uticaj kapitalizma na narodne mase, vlada Istočne Njemačke se odlučila odbraniti tako što je sagradila zid na granici sa Zapadnom Njemačkom. Bernhardova majka, koja je i dugo prije toga planirala bijeg, je bila potpuno sigurna da trebaju što prije preći granicu, pa je jedne noći izvukla sina iz kreveta, obukla mu odjelo, i u tajnosti s njim napustila grad. Do Istočnog Berlina ih je prevezao majčin poznanik, jedan od prijatelja iz vremena u kojem je ona bila ćerka iz bogate familije. Tamo su prenoćili kod jedne familije, koju majka nije od ranije poznavala. Sve se dešavalo brzo i u apsolutnoj tišini, tako da se i Bernhard nije usudio da bilo šta upita. On u stvari nikada nije protuvriječio majci, koja je bila žena nesalomljive volje i kojoj gotovo niko sem oca nije smio prigovoriti. Sljedeći dan su sa krivotvorenim propusnicama napustili Istočni Berlin u pravcu Zapadnog Berlina i našli se u jednom svijetu, koji ni po čemu nije nalikovao onome kakvog je Bernhard poznavao od ranije. Tada je i prvi put vidio majku uplakanu od sreće. Inače je ona bila jedna od onih osoba koje su rijetko i škrto pokazivale emocije. I Bernharda je opčinio izgled grada u kojem su se našli, pa je na kratko zaboravio tugu koja ga je pritiskivala otkad su napustili jedino mjesto, koje mu je do tada bilo poznato. Isti dan su se kao izbjeglice prijavili u ambasadu Savezne Republike Njemačke, te dobili zajednički smještaj sa ostalim pridošlicama. Taj smještaj nije bio naročit, no ubrzo je majka dobila posao, a zatim pronašla i garsonjeru za njih dvoje, pa se Bernhard u gradu počeo osjećati komotnije. Jedino mu je još otac nedostajao, ali se nije usudio pitati kada će im se on pridružiti. Majka nije gubila vrijeme na nostalgiju i patetičnost. Ona je od prvog dana koristila svoje iskustvo i znanje da im pronađe što bolje uslove za život. Njen odnos prema svemu što je bilo na Istoku, a pogotovo prema komunističkom, kako su ga ovdje nazivali režimu, je bio još više neprijateljski nego u vrijeme kad je tamo živjela. Prisustvovala je susretima pisaca disidenata i diskutovala sa istomišljenicima, svima jasno stavljajući do znanja da je ono preko zatvor, i da su oni mučenici koji su imali sreće da pređu na drugu stranu. Bernhard je odmah nakon dolaska u zapadni Berlin krenuo u školu, u kojoj nikada nije stekao prijateljstva kakva je imao u Haleu. Neke školske kolege su ga prozvale Ozijem, što je u prevodu bio neko ko dolazi iz Istočne Njemačke, neko manje vrijedan. On se trudio da ne upada u oči, pokušavao da prilagodi govor i ponašanje onima u Zapadnom Berlinu, a u slobodnom vremenu se posvetio pisanju pjesama. Kada je njegova majka pročitala jednu njegovu pjesmu posvećenu njoj, bila je tako počastvovana i ponosna, da ga je sljedeći put povela na sastanak pisaca. To je bio prvi put da je Bernhard javno pročitao nešto od onog što je napisao. Prisutni pisci i njihovi simpatizeri su glasno aplaudirali. Jedan od njih mu je prišao i rekao da ima izvanredan talenat, ali da bi trebao da piše o onome što je preživio u mjestu gdje je proveo djetinjstvo. Bernhardu nije bilo jasno šta bi to trebalo da bude – igralište, drugovi, škola ili nešto sasvim drugo. Pošto se sad samo majka brinula za njegov odgoj i usmjeravala ga tačno tamo gdje je ona sama željela da bude, tako je već kao tinejdžer počeo da piše kritične članke o Istočnoj Njemačkoj, njenom sistemu i vladi. U stvari sve su to bile majčine priče i sjećanja, samo bi ih Bernhard opisivao svojim riječima. Po završetku školovanja u gimnaziji, je po majčinoj želji upisao fakultet književnosti. Do tog vremena je već imao dosta objavljenih poema i članaka, i započeo rad na svojoj prvoj knjizi. Po dotadašnjem iskustvu, a i po poznavanju književnih prilika je Bernhard bio daleko ispred svojih kolega studenata. Oni su se radije posvetili žurkama, opijanju i slušanju rock and roll-a. Vjerovatno bi i Bernhard bio sličan njima da mu se nije desio taj iznenadni prelaz iz jednog svijeta u drugi, i da je uistinu znao gdje pripada. U isto vrijeme su i njegovi bivši drugari u Istočnoj Njemačkoj slavili žurke, izmjenjivali prva ljubavna iskustva i kradom slušali zapadnu rock and roll muziku. No on to nije mogao znati, i zato se sa još više žara posvetio pisanju priča u kojima su istočni Nijemci bili zli, a zapadni dobri momci. Osim majčine bezrezervne podrške, on je dobivao i potporu drugih književnih umjetnika, uglavnom onih koji su u njegovom talentu vidjeli svoju šansu. Tako je i njegov prvi roman doživio veliki uspjeh, jer su sada svi iz prve ruke mogli da vide kakva bestija živi nedaleko od njih, i koliko je bilo bitno da sa svim raspoloživim sredstvima bude uništena.
U periodu kad je mladi Bernhard redao jedan književni uspjeh za drugim, i kad su mu se polako otvarala i ona vrata koja su za većinu smrtnika ostajala zatvorena, njegov otac je potpuno savjesno obavljao svoj posao inžinjera, i niti jednog trenutka nije sumnjao u svoju odluku da ostane na jedinom mjestu na svijetu, na kojem je po njegovom mišljenu vrijedilo provesti život.