Ljepota tame

Stajao je na ivici pločnika, pažljivo osluškujući zvukove koji su ga okruživali. Znao je da na prelazu nema zvučnog signala, jer godinama prolazi ovim putem. Poznaje zvukove proljeća, ljeta, jeseni i zime, raspoznaje da li auto koje prolazi pored njega ima dizel ili benzin motor, osjeća kada neko ide za njim i kada ga neko pretekne.Može da razazna glasove stanara, koji slobodno vrijeme provode u drvenim vikendicama pored pruge. Poznat mu je i zvuk transportnog voza, koji rijetko prolazi ovuda i par stotina koraka dalje prelazi stari željezni most, koji spaja obale Dunava.
Mislio je da po cvrkutu ptica i mirisu vazduha može predvidjeti kakve vremenske prilike ga očekuju.
Danas ga je kiša ipak iznenadila. Uporna proljetna hladna kiša koja lupa po asfaltu i po njegovoj već proćelavoj glavi, slijevajući mu se po mokrim ramenima. Vjetar je nosi u svim pravcima, tačno tako da ne zna kako da se od nje zakloni. Iako još nije odmakao daleko od kuće, nema želju da se vrati nazad. Siguran je da će mu Greti u klubu naći suhu odjeću za preobuku.
Nekada je volio kišu. Ona je sa sobom nosila osjećaj slobode koji mu je bio prijeko potreban. U tim trenucima bi obično zastao na nekom mirnom mjestu, gdje je mislio da neće biti uznemiravan. Potom bi skidao kapuljaču i okretao glavu prema nebu, puštajući svježe kapi kiše da ga peckaju po licu i očima. Jedino su mu zimske pahulje na njegovom licu bile prijatnije od tog osjećaja. Dok bi mu tijelo lelujavo stajalo na tvrdom tlu zemlje, u mislima bi obuhvatao čitav svemir.
Sad je samo spustio glavu, sklanjajući se od kapi i čekajući da saobraćaj stane. Znao je da poslije ovog pješačkog prelaza dolazi još jedan, samo dva koraka udaljen od prvog, a potom pruga, i na kraju još jedan prelaz nedaleko od tramvajske stanice. Teško mu je uočiti razliku između zvukova na prvom i drugom prelazu, a nekada vozači nenadano prelaze iz jedne u drugu ulicu, ostavljajući ga u nedoumici da li da zastane ili da ide dalje. Zato će biti najbolje da sačeka na zvuk motora auta koja stoje, ili, još bolje, da ne čuje više zvukove auta u blizini.
Stiskao je štap u desnoj ruci, strpljivo čekajući tren u kojem će moći preći na drugu stranu. Možda zbog jake kiše, a možda i što se prvenstveno koncentrisao na zvukove auta, nije čuo kad mu se približila.
„Mogu li Vam pomoći?“.
Čuo je pomalo nesiguran mladi ženski glas. Dok je razmišljao da li mu je glas poznat i da li je imao priliku ranije sklopiti poznanstvo s njom, ona ga je već držala pod rukom i nježno pokrenula. Po prestanku padavina zaključio je da je držala kišobran iznad njega.
„Hvala Vam. Da li je moguće da smo se već sreli?“
„Da, ja često prolazim ovim putem. Jednom sam Vam na istom mjestu htjela biti od pomoći, ali sam Vas nespretno uputila i Vi ste udarili glavom od saobraćajni znak. Još mi je neprijatno zbog toga“.
On se nasmiješi. Naravno da se sjećao. Nije imao posljedica od tog udara, ali izgleda da ona jeste.
„Ah, sad se sjećam. Molim Vas, nemojte me i ovaj put poslati prema znaku. Samo da pređemo preko pruge, dalje mogu sam.“
Ona ga je ipak pratila do tramvajske stanice, gdje su im se putevi razišli, mada je osjećao da ga i dalje prati, sve dok nije sjeo na mjesto rezervisano za invalide.