Ni koraka nazad

Ona se spusti do obale, a odatle dalje kamenom popločanim putem prema mjestu gdje su stajali brodovi. Prolazeći pored stijena i mora, mogla je još jednom vidjeti svu ljepotu ostrva. No, ovog puta nije mogla da uživa u njoj. Jedan manji brod je čekao na putnike. Nije bila sigurna da li treba da se ukrca. “Kad bi bar Aleksej bio ovdje!”, pomisli. Osvrnu se još jednom, ali njega nije bilo među putnicima. Onda upita jednog sredovječnog turistu. On joj reče da idu za ostrvo Kos i da se tamo može ukrcati za Atinu. Brod je bio tipični izletnički brod sa klupama poredanim u polukrug. Imao je dvije palube. Gornja je bila otvorena, i nju je već zauzela jedna grupa raspričanih italijanskih turista. Ona se sa koferom ukrca na donju palubu. Poželi da što prije krenu. Mali valovi su se odbijali od tamne stijene obale i brod se ljuljuškao dok su čekali na ostale putnike. Među posljednjima dođe i Aleksej. Nosio je poveći ruksak na ramenu. Pratila ga je mlađa žena, vjerovatno sestra. Oboje su imali onu mirnoću na licu, kao osobe koje nisu u stanju da učine zlo. Mlada žena ga na rastanku poljubi u obraz. On spretno uskoči u brod i, ugledavši je, sjede na prazno mjesto pored nje.
„Znači, ipak napuštate ostrvo?“
„Da, planiram ostati par dana u Atini. A onda ću se odatle prebaciti kući.“
On primjeti da je nervozna i pomisli da je bolje da je ne zamara pitanjima. U tom trenutku se otisnuše prema pučini svako zabavljen svojim mislima. Ona je gledala more i prestala da razmišlja o onome što je čeka. Još uvijek nije smjela da misli na njega, jer nije bila sigurna da bi izdržala bol. Plavetnilo i dubina mora imali su nešto smirujuće u ovom trenutku. U daljini je mogla vidjeti ostrvo koje je upravo napustila. Sve je pomalo ličilo na loše ljubavne filmove. Prije bi se smijala naivnosti dotičnih. Sada je jedva sputavala nagon da zaplače, ali neki refleks da potisne bol je opet proradio u njoj i ona je tupo gledala u more, nadajući se da će ubrzo sve biti lakše, čim stignu na ostrvo Kos. U jednom od turističkih prospekata koje je skupila dok je bila na ostrvu našla je neke informacije o Kosu. To je mogao biti i njihov sljedeći izlet da je ostala duže. Ali čemu sad razmišljati o nečemu što je moglo biti? Aleksej joj pomože oko kupovine karte do Atine i smještaja na trajekt. Sad je već osjećala da joj se energija vraća u iznureno tijelo. Svjež vazduh i nepregledna širina mora su učinili da se bolje osjeća. Na palubi mu predloži da odu na piće.
„Hvala za pomoć. Sama se ne bih tako brzo snašla.“
„Ma, nema problema. Ja često putujem ovom rutom i svaki put uživam u njoj.“
„Da, stvarno je predivno. Sva ta ostrva pored kojih prolazimo… Koliko ostrva imate uopšte u Grčkoj?“
„Negdje oko šest hiljada, ali većina nije naseljena. Zbog krize su već počeli prodavati neke od njih. Tukli smo se hiljadama godina zbog tih ostrva. Mnogo krvi je proliveno. A sad će svako ko ponudi dovoljno eura moći da kupi ili iznajmi neka od njih. Nije li strašno da se danas novcem sve može kupiti?!“
Osjeti prvi put trag mržnje u njegovom glasu. Mogla ga je razumijeti.
On otvori ruksak i pogleda je sa smješkom. Očito da nije bio osoba koja može da dugo trpi loše raspoloženje.
„Hoćete li nešto da probate? Moja mama je spremila puno toga. Imam pite od sira i mesa. Znate, mi Grci obožavamo meso.“
Tek tada bi svjesna da od juče nije ništa jela i da je žestoko gladna.
„Da, rado bih probala nešto.“
Pita sa sirom i špinatom je bila nešto najbolje što je pojela posljednjih godina, ili je glad već bila toliko jaka da je sve imalo bolji ukus nego inače. Njegova mati je spremila hrane za čitavu sedmicu. Bilo je dirljivo kako su majke svugdje na svijetu iste. Glavni problem im je da djeca ne budu gladna. Danas je malo vjerovatno da neko u Evropi gladuje. Bar tako tvrde mediji. Znala je da nije tako.
Aleksej je bio divan sagovornik. Ćutao je kad bi primjetio da joj treba mir, a pričao kad bi ona prihvatala razgovor. Izgledalo je kao da se brine za nju, i to ju je činilo još tužnijom. Rano je u životu bila osuđena da se sama bori. Nije imala vremena da se navikne da se neko drugi brine za nju. Uvijek se osjećala tako nesretnom kada bi joj bila potrebna pomoć. Ali danas je bila spremna da se mijenja. Morala je sebi priznati da je down i da mora naći snage da krene nanovo.
Jednom davno, kao da je to bilo u nekom drugom životu, bila je u kupeu voza, koji ju je prvi put nakon izbjeglištva vozio nazad u domovinu. Jedan mladi regrut je sjedio na mjestu pored nje. Po zdravom crvenom licu se vidjelo da dolazi sa sela. Preko puta nje je sjedila zgodna plavokosa djevojka iz glavnog grada, a pored nje sredovječni gospodin blagog pogleda. Ona je nosila crninu i nije bila spremna na ono što je čeka. Crnina nije bila rijetkost u to vrijeme, čak i kad su je nosile mlade djevojke. Ali mora da je bilo nečeg drugog neobičnog u njenom pogledu ili ponašanju. Vidjeli su da je bespomoćna. Objasnili su joj gdje treba da izađe iz voza i kojim putem treba da krene. Ona je htjela da ostane što duže u vozu, jer se bojala onoga što je slijedilo. Ali poslije nekog vremena je došla i njena stanica. Na istoj stanici je izašao i vojnik. Nije imala domaću valutu, pa je htjela da negdje zamijeni novac. On ju je srdačno pozvao na ćevape. Osjećala se tako zaštićeno, jedva je zaustavljala suze.
Nedugo potom ipak nije mogla sačuvati pribranost. Na ulazu u UNPROFOR-ovu zgradu su se igrala djeca. Jedan mali dječak je odgurivao još mlađu djevojčicu. Ova se tužno skupila, ali se opet vraćala u igru. Jedan od zaposlenih mu reče:
„Nemoj da je diraš, to nije lijepo od tebe. Imaš samo jednu sestru.“
Ona lagano krenu na sprat, penjući se čistim sivim stepenicama. Takve iste su imali nekada prije u zgradi u kojoj je odrasla. U kancelariji su je dočekali prijatni mladi ljudi. Vidjelo se da taj posao već rade rutinski. Na hodnicima se čuo smijeh. Iz kancelarija se širio miris turske kafe. Život je tekao dalje s onima koji su tu, i bez onih kojih više nema. Predali su joj stvari upakovane u crnu plastičnu vrećicu. Rekli su joj da nakon preuzimanja stvari pokojnika mora da potpiše nešto. Vidjela je cigarete na stolu ispred sebe. Upita da li može dobiti jednu. Mladić joj ljubazno pruži kutiju i upaljač. Imala je teškoću da je zapali, vilica joj se počela neprirodno tresti. Svi ti mjeseci koje je provela u inostranstvu, potpuno otupjela s ljudima koji nisu bili u stanju da je razumiju, i sva ta tuga koja se kupila u njoj kao talog crne kafe izbili su svom snagom na površinu. Jecala je glasno, pognute glave. Još uvijek nezapaljena cigareta u njenom krilu je bila mokra od suza. Sjedila je tako. Niko od prisutnih joj nije zamjerio. Rat je još uvijek bijesnio nedaleko od njih, skoro da se mogao namirisati. Tako skrušena i mršava, obučena u crno, više je ličila na staricu nego na nekoga za koga je život tek trebalo da počne. Čula je samo kad je jedan muškarac rekao:
“Samo plači, drago dijete. Najdublje jezero je jezero neisplakanih suza.”
Veče joj je donijelo spas povratkom istim vozom u zemlju u kojoj je mogla da isključi osjećaje. Sad su decenije između tih događaja. Promijenila je države, sisteme, prijatelje i neprijatelje, ali očito da nije mogla promijeniti sebe. Još uvijek je bila ranjiva, kao i tog dana.

„Znaš, Aleksej, to što činiš za svoju državu je jako važno.“
On se prenu. Dugo su ćutali prije toga i već je mislio da neće progovoriti do Atine, a put do tamo je bio dug. Bio je sretan da je započela razgovor.
„Voljela bih da smo i mi znali da se branimo. Time ne samo da bismo spasili uzaludne žrtve nego i uzaludne živote poslije toga.“
Nije bio siguran da razumije šta ona time želi da kaže. Ali što je duže pričala, postajalo mu je jasnije. Ona nije bila Njemica. Pričala je o ratu u Jugoslaviji, u zemlji u kojoj je odrasla. On je istina tek bio rođen kad je taj rat započeo. Nije mogao reći da mu je situacija prije rata bila poznata.
„Odrasla sam u jednom malom gradu, u jednoj, takoreći, normalnoj državi. Djeca u našoj ulici su bila, kao i svugdje, razigrana i bezbrižna. Ponekad i zla, ali ne toliko da bi ih život tako grubo kaznio. U školi smo u to vrijeme učili o Zapadnom i Istočnom bloku. Mi smo se nazivali nesvrstanima. Ljeta su bila topla, a zime vraški hladne. Sve je bilo u nekom prirodnom ritmu.“
Njemu je izgledalo kao da priča više sebi nego njemu. Kao da je dugo pripremala ovaj monolog i sad samo spaja njegove djeliće gledajući u daljinu.
„Onda su došli izlasci u grad, prve ljubavi, pijanke. Muzika se slušala sa Zapada, filmovi su dolazili i sa Zapada i sa Istoka. Bilo je divno imati prijatelje koji slave Božić, i one druge koji slave Bajram. Odrasli su se žalili na sve i svašta. Omladina je bila zadovoljna. Politikom su se bavili neki drugi ljudi u sivim odjelima, vozajući se autima koja nisu bila proizvedena kod nas. Govorili su da imamo najbolji pasoš na svijetu. Mogli smo gotovo po cijelom svijetu putovati bez vize. Znam samo da nismo mogli u Izrael. Valjda su bili ljuti na našu vladu zbog njene otvorene podrške Palestini. Većinu to nije zanimalo, jer i nisu htjeli nigdje putovati. U najboljem slučaju samo do sljedećeg mjesta u posjetu rodbini.“
On pomisli kako i za njega putovanje u inostranstvo nije imalo neki značaj. Po tome je bio iznimak među svojim prijateljima. Ona im naruči još po jedno piće.
„Te godine ništa nije izgledalo drugačije nego prijašnjih. Pričalo se o osnivanju novih nacionalnih partija. Do tada smo imali samo jednu, Komunističku partiju Jugoslavije. Ali u mome društvu niko nije vidio razlog za brigu. Važnije je bilo položiti sljedeći ispit ili gledati igre naše košarkaške reprezentacije.“
Onda se Aleksej sjeti da je s nekim momcima iz bivše Jugoslavije igrao košarku. Jedan je bio iz Srbije, drugi iz Makedonije. Bili su njegovih godina i dobro su ubacivali. Aleksej ni dan-danas nije znao koji od njih je bio Makedonac, a koji Srbijanac. Kada su među sobom komunicirali, izgledalo je kao da dolaze iz istog grada, a ne iz različitih država.
Ona se namršti praveći kratku pauzu. Mnoštvo sitnih bora se pojavi na njenom čelu. Onda nastavi: „Odjednom počeše stizati prve vijesti o ratu. Neki nepoznat nemir se počeo uvlačiti u svakog od nas. Ali ne mogu reći da je to bio strah. Jer kako strahovati od nečeg nepoznatog? Neki su razmišljali o odlasku. Ne tako daleko, u inostranstvo, nego do sljedećeg mjesta gdje je moglo biti sigurnije. Većina je opet nastavila živjeti istim ritmom. Samo su proslave bile još bolje, i veze među nama još jače.“
Tu duboko uzdahnu i pomisli da je možda već previše ozbiljne priče za ovog mladog i dragog čovjeka. Ali njegov pogled joj je govorio da je rado sluša i ona nastavi.
„I onda, kad je rat bio, takoreći, u komšiluku, mi nismo znali ili nismo htjeli vjerovati da će se i kod nas ratovati. Čak ni tada nismo reagovali. Da, mi studenti smo išli na par demonstracija, ali nismo imali plan, ideju za šta se stvarno borimo. Mislila sam da smo svi za zajedničku državu, jer drugu nismo imali. A onda su neke kolege počele da izostaju sa skupova. Neki opet su počeli da pričaju o napadima onih drugih. Uvijek su bili krivi oni drugi, nikada naši. Počele su se pričati stravične priče njihovih baka i djedova iz Drugog svjetskog rata. I u njima su uvijek bili krivi oni drugi. Na izborima, koji su prethodili ratu, većina je glasala za svoje. Ja nisam znala za koga bih glasala, pa nisam ni išla na izbore. Ko je mogao znati šta će se poslije toga desiti? Odgovor je došao brže nego što smo mogli i naslutiti. Nismo morali čekati dugo da nas pobjedničke jednonacionalne partije uvedu u opšti haos i stradanje.”
Tu opet nastade pauza, kao da se predomišlja da li treba pričati dalje. Ruku je stavila na usta, a lice i pogled su joj bili ukočeni, kao da još uvijek pred sobom vidi stradanja. Onda odmahnu glavom kao da želi otjerati loše misli, i nastavi:
“Sve što se onda desilo teško je sažeti u ovaj dan. O nečemu si vjerovatno već čitao ili slušao. Svako iz moje zemlje bi ti mogao ispričati bar jednu tragičnu priču. Nažalost, većina bi bile one doživljene. I, vjeruj mi, ma koliko izgledale nestvarne, samo su uljepšane verzije stvarnog košmara koji smo doživjeli.“
Potom ućuti i glasno proguta pljuvačku, sklanjajući pogled u stranu da ne bi vidio njene suze. On shvati da nije mogla dalje da priča o tome i, iako mu je bilo žao što se priča iznenada završila, znao je da je neprimjereno pitati je šta je stvarno doživjela.