Sarajevo sam napustila za vrijeme rata, a par puta poslije rata se zadržala samo kratko ili u prolazu. Ovaj put sam došla na SFF (Sarajevo Film Festival) sa ciljem da ostanem par dana.
Dva dana prije putovanja mi izdavač apartmana šalje poruku da prekinem rezervaciju, jer je apartman zauzet. To mi se dešava prvi put na Booking-u i odgovaram da mi ne pada na pamet da otkažem, ali pošto se sutradan ni on, a ni Booking ne javljaju ipak otkažem i rezervišem preko Airbnb – moja posljednja, ali često i bolja solucija.
Poslije prvog šoka sve protiče dobro. Prvi susret sa Sarajevom su moderni, klimatizovani sarajevski tramvaji. Nekako se uguram na prva vrata, a sve gledajući da mi neko ne mazne stvari ili novčanik. Na moju sreću to se nije desilo – policija je iz nekih razloga čitavo vrijeme prisutna. Tako se i taj strah iz prijeratnog Sarajeva polako raspline.
Jedan mladić mi ustupi mjesto – kaže da dolazi iz Istočnog Sarajeva i da je živio u Njemačkoj. Na sljedećoj stanici ulazi vesela turska familija, pričaju njemački s djecom – pridružujemo im se i odjednom u tramvaju zvuči kao u Stuttgart-u.
Prva kafa kod Miljacke, koja ovog ljetnog dana ne miriše baš najbolje, ali i to je neki miris prošlosti, pa ga rado udišem. Konobar ima šanerskim ljubaza osmjeh, kafa osrednja i skupa.
Dane provodim na SFF Industry CineLink – ispred filmske kompanije Red Cut Movie. Za mene je sve novo, tu sam da vidim šta se dešava, pa očekivanja nisu tako velika. Poslije prvih nesigurnih koraka osjećam da me hvata filmska groznica. Srećem puno kreativnih ljudi, posjećujem sve vrste Talks – od predstavljanja projekata do gender, green i AI tema. Provodim ručkove i doručke skupljajući kontakte i iskustva. Gledam fantastične Pitches za nove serije, slušam o knjigama koje bi trebale postati scenariji za filmove (poput „Selene“). Većina razgovora je na engleskom – njemački je ostao u tramvaju.
Već sam se pomalo sprijateljila sa austrijskom ekipom, nekako mi je lakše sa „svojima“. Njihova filmska priča je o prijateljstvu mladog čovjeka i starije žene – žena je u mojim godinama! Pokušavam da suzdržim smijeh. Baš bih voljela da snime taj film, pa da vidim kako nas zamišljaju. Kao iskusne, nervozne, nezadovoljne ljude u potrazi za mladošću. Htjela ili ne, ja se konstantno prisjećam mladosti – Sarajevo budi pomiješane osjećaje i sjećanja: sreća i porodica, ljubav i prijateljstvo, rat i strah, briga i bijeg… Pokušavam da ih ignorišem i mislim da mi to na ovom festivalu iluzije donekle i uspjeva.
Naveče uspijem pogledati i jedan film. Odluka koji će film biti ne leži u kvalitetu, već mjestu i vremenu održavanja. Film nije loš, ali ja sam previše umorna, pa mu dajem prosječnu ocjenu, što govori o objektivnosti ocjenjivanja. Posjećujem i promociju romana jednog prijatelja – divno veče na otvorenom sa puno posjetilaca, uglavnom žena. Hvalim njegov humor u pisanju i konstatujem da nam se putevi ukrštavaju po treći put.
Posljednji dan sam već skupila veći broj kontakata – sa nekima dijelim sto, neke zovem na kafu, neki me zovu na kafu. Ima tu svega – poznatih režisera i glumaca, profesionalno ljubaznih producenata, čovjek u čijim rukama je novac iz Dohe, simpatični režiser iz Kazablanke koji predstavlja svoj working in progress film, turski tandem koji se ne razdvaja i koji obožava Kusturicu, dragih Slovenaca, profesionalnih Engleza, resolutnih Norvežanki, rezervisanih Grkinja, kreativnih umjetnika iz čitave Evrope…
Sa crvenim koferom odlazim na Masterclass Willema Dafoa. U crno odjeven, nekako je niži i mršaviji, ali njegove zasluge na filmu mu daju posebnu auru. Prijatan tip, prijatan razgovor, dosta pitanja mladje publike. Sve ih odgovara koncentrisano i ljubazno. Na kraju strpljivo potpisuje autograme (zar se to u digitalno doba još radi?). Ja sam u mislima već na putu.
Na stanicu idem pješke, želim da osjetim i taj dio prošlosti. Jedan starac pita za put prema Dolac Malti. Dok hodam osjećam to staro Sarajevo – autobusa koji kreću u 20 do 3 (ili je bilo 3 i 20), loših mirisa i loših guma. Dolazaka u Sarajevo sa spakovanom hranom i opranom odjećom u torbi, odlazaka sa istom torbom ali praznim posudama. Radosti i tuge, briga zbog ispita, druženja, pijanki…
Šalteri na stanici su ostali isti, i vozne karte su istog formata. Na peronu jedan penzioner prodaje maramice, on je ljubazan prema svima. Da je ovdje Willem, mislim da ga ne bih prepoznala. Možda bih i kupila maramice od njega ili mu dala marku.
Sve nekako liči na iluziju – Willem, festival, i ovo putovanje.
Da, i Sarajevo jeste gdje je nekad bilo. Drugačije nego ga se sjećam – ušminkano, izgrađeno, moderno, puno turista. Bolje za mlade, uspješne, bogate. Lošije za starije, siromašne, bezimene.
Sarajevo – grad koji nije mogao u širinu, pa je otišao u visinu.
