Nebojšu sam upoznala na promociji knjiga za djecu i omladinu u austrijskom gradu Lincu, gdje je sudjelovao u muzičkoj pratnji. I pored zavidnog uspjeha u svojoj profesiji on pronalazi vremena i volje da se pridruži na kulturnim večerima različitih udruženja sa prostora bivše Jugoslavije. Pri prvom razgovoru s njim mi je bilo jasno da dijelimo slična iskustva i interese za umjetnost. Ovaj intervju smo počeli na desnoj obali Dunava, mjestu gdje Nebojša svakodnevno dolazi u šetnje sa njegovim psom Rinom.
Dobro jutro i hvala ti što si pristao na intervju. Meni lično je obala Dunava najljepši dio Linca. Povezanost sa ovako divnom rijekom, mir koji ona donosi, brzina sa kojom nastavlja dalje prema Budimpešti i Beogradu i konačno završava svoj tok u Crnom moru, te njena širina su meni već od samog dolaska u ovaj grad davali osjećaj slobode. Kako ti doživljavaš šetnje sa Rinom na Dunavu?
Mene te šetnje jako opuštaju. U tim momentima pokušavam da ne mislim ni o čemu, pa ni o Dunavu. Zato što me on samim svojim tokom, energijom i magijom koju ima već opušta. Ne razmišljam mnogo o tome gdje i kuda on teče. Ponekad, kad sam u nekim sentimentalnijim stanjima mislim o tome kako bi bilo lijepo sjesti u neki brod i otploviti prema Beogradu. Uglavom ne razmišljam mnogo, doživljavam Dunav kao veliku, moćnu rijeku koja bi trebalo da spaja države i ljude.
Rođen si u Foči, u Bosni i Hercegovini, a odrastao u Sarajevu gdje je živjela tvoja porodica. Tamo si počeo da se baviš muzikom. Možeš li mi nešto reći o tvojim muzičkim počecima?
Počeci su vezani za Sarajevo, Grbavicu, u ulici Obala dvadeset sedmog jula, br. 23. Sa muzikom sam počeo veoma rano, već prije moje pete godine, jer je moj otac volio muziku. On je svirao više instrumenata i organizovao je sa djecom iz kvarta nastupe hora. U podrumu stambene zgrade smo imali binu i održavali probe. Jedne situacije se jako dobro sjećam. Obukli su mi crno odijelo, bijelu košulju i kravatu. Te prilike sam trebao da dirigujem, da bih ja na dan velikog koncerta i premijere jednostavno nestao. Zbrisao sam i sakrio se negdje u podrumu. Tada je bilo jasno da se neću baviti dirigovanjem, a ni horovima. Ali ipak sam se vratio muzici, upisao muzičku školu, naučio svirati klavir. Na mene je pored klasične muzike dosta uticaja imala i naša pop i rok muzika, koju sam sam po sluhu skidao i svirao na klaviru. U to vrijeme u Sarajevu je to bilo u razvoju, ljudi su išli u muzičke škole. Moja sestra je svirala violinu. Ja sam pored klavira svirao malo gitaru. Sem toga keyboard i orgulje, a želja mi je bila da učim i violinu i da postanem drugi Paganini.
Par stotina metara od Dunava je Nebojšin omiljeni kafić Meier. U njemu se može popiti kafa iz domaće pržionice, a moj vodič mi preporučuje da probam i tortu od mrkve sa čokoladom (Karottentorte), što rado prihvaćam. Želim da doznam više o njegovom „drugom“ životu, tj. njegovom dolasku u Austriju.
Odlazak is Sarajeva za Austriju se desio dva puta. Prvi put si otišao za Klagenfurt i bilo je dobrovoljno, vezano za poslovni napredak. Drugi put si otišao neposredno prije rata, kada je već bilo izvjesno da će se taj rat desiti. Poslije drugog odlaska se više nisi vratio kući. Kako porediš ta dva odlaska iz Bosne i Hercegovine (tadašnje Jugoslavije) tj. dolaska u Austriju?
Kao što si navela taj prvi dolazak je bio dobrovoljan. Došao sam u Klagenfurtu hiljadu devesto osamdeset šeste, i tu sam ostao tri i po godine. Za mene je to bio konstruktivan period. Bio sam jako radoznao. Upoznao sam muzičare sa područja tadašnje Jugoslavije – Beograda, Zagreba, Crne Gore… U to vrijeme je u Austriji tj. cijeloj Evropi bio deficit školovanih muzičara. Pošto većina nas iz inostranstva nije govorila njemački jezik sporazumijevali smo se jezikom muzike. Nisam pomišljao da bih mogao ostati u Austriji, a iskreno govoreći nisam to ni želio. Po povratku u Jugoslaviju se već osjetilo da će rat početi. Ponovo sam se vratio u Klagenfurt, ovaj put pod moranjem, jer sam imao izbor da ratujem ili da se bavim muzikom. Hiljadu devesto devedeset druge sam u potrazi za poslom, ali bez nekog velikog plana, cilja ili želje stigao u Linc. Tada sam već komunicirao na njemačkom jeziku. Dosta toga u mome životu se, kao kod većine nas koji smo u to vrijeme napustili mjesto boravka, desilo slučajno.
Tvoja porodica je ostala u Sarajevu i jedno vrijeme nisi imao nikakav kontakt s njima. Oni su tih godina preživljavali strašne ratne strahote. U tom pogledu smo imali slične sudbine, pa mogu da osjetim kroz šta si prolazio. Koliko je ovo teško iskustvo uticalo na tvoj život i tvoju muziku?
Mislim da tada nisam imao drugog izbora. Mogao sam da sjedim i vježbam ili da završim život na neki drugi način. Nisam imao nikoga u blizini ko bi to shvatio. Vidio sam da su ljudi bili zaokupljeni svojim poslovima i svojim problemima. To što je rat bjesnio par stotina kilometara dalje, njima nije bilo bitno. Jedva sam išao na posao, ali sam pored posla vježbao po dva-tri, ili više sati, svirao noću… To me je spasilo, jer muzika je ipak magija i pokretač. Komunicirao sam sa ljudima iz raznih država i taj novi svijet mi je postao neki drugi dom.
Razgovor nas vodi dalje prema Nebojšinom radnom mjestu, Landestheater-u u Lincu. Lično poznajem pozorište samo kao posjetilac. Interesuje me kako funkcioniše rad u takvoj jednoj kući.
Zajedno sa velelepnim Musiktheater (najvećim muzičkim pozorištem u Evropi), je ovdje jedno od najvažnijh kulturnih mjesta u gradu. U njemu si započeo i još povremeno radiš muziku za pozorišne predstave. Možeš li nam reći nešto više o samoj organizaciji rada? Koliko predstava si ispratio sa svojim muzičkim kompozicijama? Da li si radio sa nekim poznatim autrijskim autorima?
Rad u pozorištu u Austriji funkcioniše tako što svi umjetnici imaju ugovor na godinu dana. Taj ugovor se poslije produži ili ne. Izuzeci su jedino muzičari iz orkestra, koji poslije tri godine dobivaju neograničen ugovor. Ja sam od devedest druge godine radio kao korepetitor za balet, korepetitor za mjuzikle i operetu. Što bi značilo da sam pratio sve probe ansambla, u salama i na bini. Zatim kao korepetitor za operu, a poslije toga kao tzv. Tastendienst. To je kad sviraš u orkestru razne predstave, klavir, orgulje, čelestu, sintisajzer, harmoniku itd. Posljednjih petnaest i više godina komponujem i pišem muziku za glumu, scensku muziku za glumu, te za omladinsko pozorište. To znači da sam prošao sva mjesta, koja muzičar koji svira klavir, može da prođe. Probe su dva puta na dan, a do premijere se proba šest nedjelja. Ne mogu reći koliko predstava sam ispratio do sada, bilo ih je jako mnogo. Što se tiče režisera radio sam sa Georgom Schmiedleitner, najpoznatijim austrijskim pozorišnim režiserom. On između ostalog radi Festspiele u Salcburgu, operu u Hanoveru i Nirnbergu. Inače ovdje uglavnom gostuju njemački režiseri, a Nijemci su i šefovi opere, glume i sl.
Radio sam predstave po djelima Petera Handkea, Elfride Jelinek, Thomasa Bernharda, kao i Dimitra Dineva, bugarskog autora koji piše na njemačkom jeziku. Isto tako mnoge klasike i antička djela. Ruski autori se ovdje ne obrađuju toliko, ali sam ipak radio predstave po djelima Čehova i Gogolja.
Osim toga bio si osnivač etno grupe Jazzwa, koja je interpretirala tzv. balkansku muziku. Možeš li mi reći nešto više o tom dijelu tvog muzičkog stvaralaštva?
Da, u toj grupi smo svirali dvanaest godina i tek kad sam počeo da se zanimam sa tom vrstom muzike, imao sam osjećaj da su me ovdje prihvatili kao muzičara. Održali smo dosta koncerata u Austriji i Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Sa grupom Jazzwa sam snimio dva CD-a, a pored toga još tri za dječije bajke, jednu radio igru, te nedavno jedan CD sa jednim austrijskim pjevačem i glumcem. Sve to, kao i četiri godine honorarnog rada na univerzitetu (o.a. Bruckneruniversitaet, Linz), sam radio pored redovnog posla.
Mislim da je pitanje o ulozi umjetnosti u tvom životu nepotrebno. U svom poslovnom životu si spojio muziku, koja je bila tvoja prva ljubav, sa pozorištem i samim tim književnošću, plesom i glumom. Da li je ipak ostalo nešto u tvojoj karijeri što bi želio raditi?
Planiram da pokrenem jedan festival u Crnoj Gori. To bi bio muzičko-pozorišni festival. Kad konačno budem završio planirane projekte, onda mi je jedina želja da sjednem i sviram Baha. Možda da sa tom muzikom održim dva koncerta godišnje u malom krugu slušatelja. Bah je za mene početak i kraj. Ta muzika je stari zavjet, dok je Mocartova novi zavjet.
U jednom intervjuu si izjavio da bi, da nisi postao muzičar, rado bio košarkaski trener. Moj otac je bio trener košarskog kluba, pa znam da pripreme i utakmice mogu biti dosta isrpljujuće. Šta tebe privlači u tom pozivu, koji je tako drugačiji od tvog sadašnjeg?
To je sport koji je vrlo inteligentan. Vezan je za timski rad u kojem je uloga taktike jako važna. On nije prvenstveno orijentisan na snagu. Prije je to bio sport za intelektualce, u kojem novac nije igrao toliku ulogu. Nažalost se i u tom sportu dosta toga promijenilo.
U Lincu si pronašao novi dom, dobio sinove Grigorija i Luku, stekao prijatelje i napravio uspješnu muzičku karijeru. Čestitam na tome! Da li se ovdje osjećaš kao kod kuće ili još uvijek osjećaš određenu distancu? Da li nekad razmišljaš o povratku ili, što je takođe moguđe, životu u dvije države?
Ta distanca između mene i Linca postoji. Ona se osjeti i u jezičkom smislu, ali i u mentalitetu, energiji, … Mislim da tu ima i različitog shvatanja svijeta i odnosa između germanskog i slavenskog govornog područja. Tu mi je lijepo, tu su mi djeca, osjećam da je tu i moja kuća, ali ja nisam i nikada neću biti odavde.
O povratku ponekad razmišljam, ali iskreno govoreći dole se ponekad osjećam većim strancem nego ovdje. Vjerovatno ću i dalje biti mobilan, te dok bude moguće posjećivati prijatelje širom svijeta, od Australije do Kanade.
