Nekoliko rečenica o meni

U mirnom gradiću Bugojnu sve se moglo lako obaviti pješice. Za razliku od zamršenih ulica Beča, ovdje se teško moglo zalutati. Moj brat i ja smo imali bezbrižno djetinjstvo, okruženi poznatim stazama i licima. Naša majka je bila školska bibliotekarka, a otac profesor fizičkog i strastveni košarkaški trener. Već tada sam spoznala vrijednost pravih prijateljstava i podrške iz društvenog okruženja – ali i naučila što znači preuzeti odgovornost. Kada danas razmišljam o svom djetinjstvu, tri stvari mi ostaju posebno urezane u sjećanje: sport, prijateljstvo i školski dani.

Stanovništvo Sarajeva bilo je raznoliko i uvijek je živjelo u miru. No odjednom se sve promijenilo. Sve tri nacionalnosti – Srbi, Hrvati i Muslimani – su povukle granice, podigle barikade i učinile određene dijelove grada nedostupnima. Haos koji je nastao bio je nezamisliv i zatekao nas potpuno nespremne. Kako se uopšte moglo pripremiti za takav razvoj događaja? Sigurno je bilo porodica kojima su vjera ili nacionalnost bile važne, ali kod nas to nikada nije bila tema. Osjećala sam se potpuno nemoćno. Kuhali smo u studentskoj sobi i navečer gasili svjetla – nova, zastrašujuća stvarnost započela je s početkom sukoba u martu 1992.

Moj Linz na Dunavu je raznolik i prepun priča. Poznajem ovaj grad u dušu, jer sam ga doživjela iz različitih perspektiva – od prvih koraka kao pomoćna radnica pa sve do poslova u uspješnim IT-firmama. Izlet u svijet filma mi je pomogao da Linz doživim još intenzivnije. Danas je ovaj grad postao dio mene. Linz je ugodan za život, obilježen radničkom i industrijskom tradicijom. Književna scena, s druge strane, ostaje suzdržana. Istina, tu i tamo se održavaju čitanja kriminalističkih romana, ali krv i ubistva nisu moj svijet. Tu se slažem s jednim dragim prijateljem koji je rekao: „Ne volim krimiće ni horor filmove – život je ponekad sam po sebi dovoljan horor.“